CHARLES DICKENS I JA
Dok vani vjetar urliče na njegovo visočanstvo smrt,
Uz čašicu starog sudruga whiskey,
Ja i Charles Dickens prijateljski razgovaramo
“Ti si I za života bio slavan pisac,
A ja…ja sam tek jedan od mnogih…”
Požalih se bratu po peru.
“Kada bi mogao birati izmedju slave
I mašte što bi odabrao?”
Njegov glas je nečujan za ljudske uši,
Ali tako čujan za bratsko srce,
A ona alkoholna maglica
Sad lebdi iznad njegove mudre glave
Poput aureole nekog sveca.
Pun neke lažne nade odvratih.
“Pet minuta slave ne bi naškodilo inspiraciji.”
Posve jasno čuh njegov smijeh I glas
Pun samogrižljive sarkastičnosti:
“Umjetnost je začeta u duši,
A duša ne poznaje materijalnu matematiku…”
“Kako da dodirnem svete skute majke Umjetnosti?”
Upitah posve očajno.
“To ti može odgovoriti samo mašta!”
“Mašta?” Ponovim čudno gledajući u njega
Kao da je sišao s uma a ne nebesa.
Stara žarulja nesigurno svijetli
Pozlaćujući lice mog prijatelja,
Koji I dalje tako mudro gleda u mene
Njegov glas putuje kroz vrijeme I prostor
Kao bezvremenski odgovor:
“Samo mašta čini pisca piscem!”
“Zar?”Nesigurno odvratih.
“Mašta rađa inspiraciju,
Bez nje svaki pisac je siroče…”
“A slava?”
Upitah posve nsigurno.
“Slava je lopov brate po peru!...
Mašta je sve što ti treba!”
Charles uživa u cigaretnom dimu
Dok u meni kašljuca srce.
“Zašto je mašta važnija od slave?”
Upitah posve nesigurno
Čvrsto stiskajući u ruci knjigu’Oliver Twist’.
“Da nema mašte ja I ti nikada ne bi razgovarali!”
U tom odgovoru pronađoh svete jasle
Za umornu inspiraciju.
©Walter William Safar
bglavac
irida
edin.kecanovic
