Niti jedna tamna noć duše

 ne može pobijediti

 moju čežnju

 za zaigranošću

u svjetlosnom krugu sna...

Niti jedan uzdah

u tamnoj dubini nepregleđa,

ne može sakriti

oazu Ljubavi

koju vidim

na kraju vala,

iznad svih nemira

i okrutnosti...

Niti jedan umjetno stvoreni slap

ne može me obradovati

kao jedna sasvim mala, obična kap rose

na suncu zlaćanom, jutarnjem...

Niti jedna lavina besmisla

gurnuta sa vrha planine oholosti

ne može prekriti

moje sjećanje

na ljepotu prvotnog proljeća

bez unakaženog svijeta

ranama bešćutnosti

ranama bahatosti...

Ja živim,

negdje u  krugu

izvan svih krugova

a koji dotiče površinu stvarnosti

kad oluja  zaprijeti

da uništi barčicu nade

onima

koji se odvaže otisnuti

u beskraj vlastite slobode

sa vjerom u svjetlo

kao jedinim zavežljajem

sa vjerom u ljubav

kao jedinom popudbinom...