VODA

 

 

 

 

Rosa, kišna kap, duga

more, oceani

valovi što lome ili miluju

obalu neku,

potok kad uranja u rijeku

kiša  po prozoru tiho romori

slap do slapa

preko stijene  žubori,

dubok zdenac tajnu skriva

zlatna ribica u akvariju dok pliva,

srna sa lanetom kad pije sa vrela

kapljice iz tuša preko vruća tijela.

Plava, zelena,tirkizne boje

duboka, plitka

slanog okusa

ili

slatka, predivna, pitka

što ugasi žeđ, miluje nam dušu,

pa i onda kad orkanski vjetrovi pušu,

kad pljušti kao da slijeva se

bujica sa neba

dok sa druge strane, pustinjsko je srce treba

pa sakuplja dragocjene kapi

a škrta zemlja rađa bilje,

koje kao rosu

taj biser rijetkima će dati.

I tek tada

kada duša žeđa poput tijela

otkriva se istina cijela.

Voda

vječni izvor života

prekrasnog li elementa,

u njoj skrivena leži

sva rajska ljepota.

 

ZEMLJA

 

 

 

Tvrda stijena

planina, visoka, nijema,

u srcu vječni plamen drži

vulkan  vatru riga

lava sve za sobom prži.

Pustinja, žuto smeđe boje,

sa ponekom oazom, da napoji nomade svoje,

što će koracima teškim, u koloni,polako

stići do polja

i naseliti to mjesto ako im je volja.

Travnjaci zeleni, dolina meka,

pokoja kuća, stablo koje plodove čeka

osamljeno na brdašcu stoji i

gleda prema šumi, gdje riznica je prava,

nema čega nema

od vjeverice, vuka,do ptice i mrava.

Zemlja

plodove nam svoje daje

i tako u vječnome krugu

život traje i traje

 

ZRAK

 

 

 

Lahor, tihi šapat kroz drveće pronosi

toplinu oko tijela ili treptaj u kosi.

Mirisnoga daha

pun cvjetnoga praha, prenaša,

sa jednog na drugi kraj planete,

a ponekad

napravit će i ponešto štete

kad zapuše oluja

svjetlost munje kad propara noć

u kojoj zrak je težak, vlažan

kad kroz kosti prođe vjetar

jak, najjači, beskrajno snažan,

što će lomit, udarat u stijene

dizati valove

donositi uzdahe udaljene.

Noć je prošla,

sa njom i oluja

Mir, tišina, polomljen cvijet

visoko na nebu

u slobodi, orlov let.

Povjetarac šapuće o prethodnome danu

o prošloj noći

i tiho govori;

Čovječe, i to će proći!

 

VATRA

 

 

 

Plamen crveno naranđaste boje

u visinu svoj jezičac diže

uspinje se uz drveće, svaki list i svaku granu

pohlepno sad liže,

pretvara u pepeo i prah

okaminu tamnu, crnu...

Ali , krči prolaz, sjemenu i zrnu

plodno tlo za sobom ostavlja

iza vatre, zemlja će početi da se obnavlja.

U kaminu, topli plamen

pitom, dražestan i mio

cijelu prostoriju,

svojim sjajem večernjim je umio.

Iskrice, vrckave

iskaču iz vatre kao njezina djeca

lete na sve strane

zaljubljene uzdahe sad mame.

Na stolu svijeća

svoj plamičak održava budnim

miris širi oko sebe

poziva na molitvu,

prisjeća na Tebe!

Vatra unutar tijela

diže se od stopala duž kralježnice

plamti usred tjemena i čela

podsjetnik je

na početak i na kraj bez početka

podsjetnik

na Vječnost bez svršetka!

 

http://safiris.blog.hr 2005.g.