Kad sam zaboravila sebe i kad sam se uvjeravala da je čulnost nešto što se događa nekom drugom, a meni više ne, rasplinuo si me u sedam smjerova i prekrio sa šest velova tajni. Iz stare knjige uzeh uzorak riječi i stavih je pred tebe da se spojimo u hladnom mraku i da oči duše pogledaju ono što osjećaju. U meni još uvijek struji ona glazba naših susreta, ali kako dolazi vrijeme tvojih nemira, stajat ću po strani i promatrati kako teško diše tvoje srce u tamnim danima i kako se tvoja čista duša ne hrani sa mog izvora. Čekat ću te...jer kao slutnja… kao šutnja… kao neki izraz, kao odraz… kao nešto bijelo, što li je htjelo, kao praznina kleta i umor od ovog čudnog svijeta…. na čistini je stala jedna sjena…. i sjetila se… eh, pa još je žena… što je brža od najsporije rijeke i najsporija od najbrže zvijezde… i tako… nastali su ovi čudni stihovi… kao posljednje stvari što podsjećaju na međunebeske igre snova i stvarnosti… još uvijek te želim u sebi sresti.

http://www.youtube.com/watch?v=1hiEXwyto4k