Moja duša još uvijek sjedi na nečijem grobu i čeka.
Iz plavih očiju procijedilo se more u daljine i otplovilo tijelo, ali duša je ostala, čeka na nečijem grobu odlazeću dušu, da se vrati.
Čiji je to grob na kojem sjedi i čeka?
Iz ponoći otkucava zvono sudbine, glas zamire, rađa se novi dan, a duša moja iz te propasti komunicira nijemo i bez konsonanta zaokružuje čisti piktogram ledenog pepela što se rasprišio kroz živote i nestao.
Styx još uvijek teče, prevoze se duše u jednosmjerno-dvosmjernim pravcima, ali nekoga nema, jer moja duša još uvijek sjedi na nečijem grobu i čeka.
Prsten mladog mjeseca zataknut mi je na ruci, ogleda se lice u vodi sudbine, a zemlja teško diše baš na tom mjestu gdje stojim i zauzimam goruće stope, koje odvode i mrtvu dušu mi ne dovode.
Milosrdno gledam u prazno nebo, ispod mene kameni spomenik nečije duše čija trošna haljina ne miruje i pada još dublje u prah i pepeo.
Čovjeka trebam, da mi šapne život u dušu, čovjeka zazivam na tom mrtvom svijetu i jednoličnim glasom odbijam crne ptice koje još uvijek kruže iznad mog balkona i padaju u svoje bezdane.
Čiju tajnu čuvam, dok mi duša još uvijek sjedi na nečijem grobu i čeka?
Slomljenih krila završavam ovu čudnu poeziju i priklanjam se drhtaju dana na odlasku.
http://shadowofsoul.blog.hr/2012/07/1630913871/cekanje.html
http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php
bglavac
edin.kecanovic
