«Sad vidim da nikada neću biti spremna za susret s Ozirisom; vazda ću, ma koliko pokušavala, ostati nedočešljana, nedoprana, nedoskinuta. Vazda će mi nešto manjkati, ili će mi nešto biti izlišno. Taština i kukavičluk zadržavali su me da izađem preda Nj s nezakopčanom ogrlicom, bez tirkiza na vjeđama, prljavih nokata; tašta sam, i htjela sam se uresiti da Mu budem lijepa; kukavica sam, ne mogoh podnijeti da Ga razočaram.

         Naišlo je neko čudno vrijeme; oblaci se burkaju na zapadu, valovi na moru, potresi pod korakom. Nemam vremena za daljnja oklijevanja. Nemam vremena ni za najavu; ni za molitvu; ni da izbrojim do tri. Neka to On obavi umjesto mene.

         Sa svim svojim ustručavanjima, idem. Sa svim sramovima zbog vlastite nedovršenosti, idem. Jer sad ne idem zato da budem Njemu lijepa; idem zato što je On meni lijep. Ne idem zato što sam spremna; idem zato jer znam da je On spreman za mene.

 

 

Vesna Krmpotić

 

Washington, 12. kolovoza 1975. godine