Čarolija

 

Srce malo jače kuca.

Koji mi je vrag?

Došla je k’o zraka sunca

kad je prešla prag.

 

Vjetar puhne, suknju diže;

kad to vidim, samo blenem.

Želim da je malo bliže

da na srce stavi melem.

 

Kada hoda, ljulja grudi

i k’o vila frulu svira.

Neku toplu nadu budi,

prstićima note bira.

 

Obuzdavam želje kvarne

dok si rosom lice mije.

Al’ kad vidim oči čarne…

ma da je zmija, uz’o bi je.

 

K’o božica putem kroči,

pa odjednom kraj me’ sjedne.

U pehar mi vino toči

i šapuće riječi medne.

 

“Pođi sa mnom; mani brigu.

Znadem carstvo za nas dvoje.”

Čita me k’o neku knjigu

čim pogleda oči moje.

 

Bokovima svojim njiše.

Ne staje, već ide dalje.

Zrakom sunca pismo piše,

pa mi ga niz vjetar šalje.

 

“Ne odustaj; samo hodaj.

U čarobno carstvo stigni.

Svoje strasti meni podaj

pa mi rukom suknju digni.”

 

Kad potrči, samo cupka;

svoje ruke meni pruža.

Ima biser ispod pupka,

a u kosi bijela ruža.

 

Miriši k’o gusta smola,

a kreće se poput sjene.

Sve poželim da je gola,

privijena tik uz mene.

 

Koža joj k’o baršun mekan.

Stidljivo po svijetu hodi.

Ja je slijedim kao zvekan,

ne pitam se kud me vodi.

 

Vodila me kud je htjela,

skakučući poput srne,

daleko od svakog sela,

posred neke šume crne.

 

Stade korak kad joj milo,

pa poljubi moja usta.

Odjednom se Sunce skrilo;

oko mene magla gusta.

 

Nestala je poput pjene.

Moja nada sad’ je mrtva.

U blizini plešu sjene;

postao sam nova žrtva.

 

Srce malo jače kuca.

Zameo se svaki trag.

Gdje je sada put do Sunca?

Odnio me neki vrag.

 

Petite Somme (Radhadesh), 12/02/05