Čarobno putovanje

Dolazim nježno na zrakama svjetla zagrljena ljubavlju, toplinom svom, na čarobno mjesto koje zovemo dom. Znam, vidim, osjećam sve je tu u meni al sa sjetom se pitam što će biti sad. Lica neznana al znana tako su mi čudna, drugačija. Zbunjena sam zbog njih i njihove brige pa se pitam gdje su vaša sjećanja. I sjećanja moja malo pomalo odlaze sa zadnjim zrakama svjetla. Još uvijek sve znam, pomalo se bojim, zaborav što slijedi briše sve.

Na čvrstoj zemlji promjene mnoge čarolijom svojom utiru put. U bjelini dana ponekad bljesne nešto skriveno, no to je kratko kao iskrica mala što bljesne u vatri. Vatra i dim pomalo me guše nedaju da dišem, zamagljuju vid. Svježi zrak hvatam a duša moja srcu šapuće koračaj samo po čvrstome tlu. Zaglibim u vodu, brzo izvlačim nogu, koračam dalje po kamenu oštrom. Oko mene para, brzaci silni udaraju u kamen tvrd. Kapljice vode rasprše se grubo po zemlji i cvijeću koje miris svoj širi uokolo pa pitam gje je tome kraj.

Vrijeme leti, ne vidim da stoji, godine prođu al prošle nisu. Hodam polako sve lakše i tiše, umorna sjednem na izvor u gori. Gledam razigranu vodu koja mirno teče, opija me tajni mir. Srce mi se stopi s majkom zemljom s dušom sa sjećanjem, sa svim. Opet vidim, znam, sjećam se. Bez riječi bez straha prihvaćam sreću, radost, mir. Svjetlost se vraća obavija me nježno, kao pauka mreža, umotana tako vraćam se u svoj dom. Kroz otvorena vrata ulazim tiho ... ljubav, toplina, prožima me svu. Svi znani, neznani pružaju mi ruke, tiho mi šapuću,veseli se povratku svom.