VESNA KRMPOTIĆ:

 

 

C R E D O

 

 

Duboko vjerujem

da je svačija žrtva ugrađena u sveopće sutra.

Duboko vjerujem

da naš današnji bol podupire buduću radost.

Jer bez žrtve nijedna čaša ne drži vodu, nijedna opeka ne drži zid, ni jedan zid ne drži krov, niti ijedan krov štiti ukućane - bez žrtve.

Duboko vjerujem

da se ne trebamo udruživati protiv ovih i onih, već da se trebamo udruživati za ove i zbog onih. Jer je granica između svih nas lelujava i prividna, i jer nema takve granice koja bi dugo izdržala netremičan pogled ljubavi.

Duboko vjerujem

da su sva stabla naši prijatelji, pa i ona, s kojih još nismo brali - da su svi ljudi naši prijatelji, pa i oni koje još nismo sreli, i da nema toga

trenutka, koji nema svoj korijen u besmrtnosti, niti ima ikoga tko ikomu može ljubav iskazati, a da je nama ne iskazuje.

Duboko vjerujem

da je u temelje budućnosti ugrađena neprestana žrtva Bezvremenog. On je vječito mlada nevjesta, uzidana u visoke kule svijeta. Kroz zid, kao u onoj narodnoj pjesmi, teče njezino mlijeko - mlijeko za njezinu djecu, neutaženu i neuhranjenu. To je najviše što nam Bog dade - piti, ne pitati, žeđu utažiti, pružiti ruku, sebe pružiti, Njegovoj se žrtvi pridružiti.

 

 

Ova pesma bila je na stubu u Knez Mihajlovoj

ispred Galerije ULUS-a. Od opasnosti da je

prekriju novim plakatima čuvali su je slikari

otvorenog ULUS-ovog ateljea.