Buka izvanjskoga svijeta

Zavesti nas može ljepotom svojom

Misao galopira, umjesto da prošeta,

Obasipa tijelo vatrenastom bojom.

 

Podivljali konji galopom se snaže

Pokidanih uzda, neosedlanih tijela

Isprepletenim grivama zamah vjetra traže

Jureći po duši  k'o odapeta strijela.

 

Bez početka, kraja i bez znanoga im cilja

Puštam ih po preriji nutarnje tišine

Preletjeti će strmoglavo još bezbrojne milje

Tek žedni se prisjetiti  izvorne miline.

 

Utišava i najdublja   misao u meni

Munje se uzemljuju, grmljavina šuti

Kopito pronalazi otisak u stijeni

Jer ponajmanji nabor, izvor opet muti.

 

A konji kao konji, iznova se pokreću

Privučeni mirisom opojnoga svijeta

Iscrpljeni i umorni  ka izvoru se okreću

Ovim tempom projure sva životna nam ljeta.

 

Kad se snaga izgubi, i tijelo se poruši

U sjećanju nam ostaju munje i gromovi

I jedan mali izvor što gasio je žeđ u duši

Prohodane prerije, svi unutarnji lomovi.

 

Buka izvanjskoga svijeta

Sad gubi ljepotu i zavodnički čar

Duša se propitkuje; Zar nije bila šteta,

Galopom projuriti kroz životni dar?

 

http://safiris.blog.hr