U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu, skuplja svoje krhotine u mozaik, vječno nesloživ, vječno pust u tim dalekim prostorima.

Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade i zatvorila jedan putokaz prema plavim daljinama gdje su me vukle moje misli, moji snovi.

Tim tihim disanjem zatvorila se stara rana što je budna podsjećala na dubinu podsvijesti i nedosanjane snove.

Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima.

Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled.

Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica i prigrlih je kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep.

Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu!

U tom trenu, kad se meka tamna svila Svemira obavila oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada.

Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove?

Ne znam.

Samo znam, da moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad, ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet.

Bio je lijep taj svijet....

Ali buđenje je još ljepše.

http://shadowofsoul.blog.hr/

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php