Uzmi mali dio svjetla i osvijetli ovaj sumrak što se tako nježno povija ispod mog balkona, a u igri kiše ovog ranog proljeća za mene se rađa novo doba. 

Kamo me vodi životni put? 

Lice u zrcalu odaje fine konture sjena što prelaze iz stvarnosti u san, opet iz vatre izbijam šifru tvog imena i gorkim okusom života utapam je u nebo boje čelika, da bih umrla smrću sjene i probudila se na davno zaboravljenim obalama. 

Kompas života ne pronalazi mjesto za polagano pristajanje uz strmu obalu, već me gleda očima mačke sa tamnoplavog baršuna noćnog neba.

Možda su to samo sjene što tako vole mene, možda je to šifra genetskog miraza upisana u tajnu kromosoma što mi ga je darovala moja majka? 

Ne znam, ostajem još uvijek zatečena kako dobro vidim u magli prošlosti i osjećam, da zlatno srce još uvijek kuca između dva udisaja.

Probudit ću vješticu u sebi, otvoriti Pandorinu kutiju i pustiti sve fetiše, poganske rituale i ciganske pjesme u svoj san, da mi te velika krila sudbine opet ne odvedu.

http://shadowofsoul.blog.hr/