Preskočila sam jutros svoje jutarnje navike, dotaknula sam usnama u daljini tvoje i prešla na drugu obalu stvarnosti. Sanjala sam plave zavjese, bila sam ovdje bez tebe. Moje riječi su jedine, moje riječi su moji snovi, noći su ponekad gorke. Rekao si da voliš čuti moj glas, vidim da voliš prolaziti kroz koridor moje ljubavi, slušati njeno disanje, a ne znati odgovor. Kao kad svijeća dogorijeva, polako dogorijevam i ja u suton dana. Budi prisutan u svakoj riječi, u svakom slovu. Nemam odgovor na tvoja pitanja, samo šećem na rubu tvojih obala, a ti me ljubiš u sebi.  Vatra se uvijek pali sa intenzivnim žarom, a isto tako i gasi, rijeka života je brzo protekla. Znaš da je život gola tajna, zbližio nas je, ja trajem bez tebe i ne vladam emocijama.  U noći obasjanoj samo svojom tamom dodirujem napukline zidova šutnje, a nekog petog dana od onog gdje smo bili,  dodirujem tvoju kosu. Da možeš, umro bi smrću sjene, kad bi usnama mogao pisati po mojoj koži. Vodit ćeš me kroz noć, nježno milovati, pokazat ćeš mi taj ocean, crtat ćeš mi u pjeni, dat ćeš mi dio svog dana i dočekat ćemo te dvije zvijezde na nebu, kao dvije osobe što su otišle bez riječi. Rodit će se novi čovjek u tebi, zaboravit ćeš mjesece i godine kad si čitao prazna slova starih knjiga, ali uvijek ostao vjeran svojoj ljubavi. Vjernost, ta lijepa stara osobina, uvijek ima slabu točku – iskušenje.  Našla sam te cijelog i slabog, kao stranca na sjevernom moru ispod hladnog zaleđenog neba. Budi mi naklonjen, znaš da si mi u modi ovih dana, jer je vječnost mrtva, a život grije. Godinama tražim pravu riječ, a ona je nestala bez glasa.