http://www.youtube.com/watch?v=iqF9iqBZKv0

U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu, skuplja svoje krhotine u jedan mozaik, vječno nesloživ, vječno pust u tim dalekim prostorima. Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade i zatvorila jedan putokaz prema zelenim daljinama gdje su me vukle moje misli... moji snovi. Tim tihim disanjem zatvorila se stara rana što je budna podsjećala na dubinu podsvijesti i neke nedosanjane snove. Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima. Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled. Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica, koju prigrlih kao najljepši cvijet pored puta... neubran i živ, a opet tako lijep. Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu! U tom trenu, kad se crni omotač noći obavio oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada. Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove? Ne znam. Samo znam, da moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad... ali samo ponekad zaviri kroz maleni prozor u taj svijet. Bio je lijep taj svijet.... Ali buđenje je još ljepše.