Budim se ovo proljeće poput cvijeta
što kroz tamu zemlje ka svjetlu žudi
u meni još drijema historija svijeta
dok se plava zora na istoku budi
Iako mi još korjenje u zemlji leži
iako sam još tanka, slaba, blijeda
stabljika mi ka visinama teži
bijeli leptir duše na mene sjeda
Još samo da me sunce ugrije
i da kiša navlaži latice moje
ništa neće biti kao prije
rasprostrt ću svoje žarke boje
Miris svoj drugima ću slati
zastat će na tren opijeni
kao pčele ja ću ih zvati
živjet ću u hrastovoj sjeni
Kraj jedne klupe ja ću rasti
nadamnom zelena krošnja debla
tu ću ljepotom poglede krasti
na klupu umorna je duša legla..
irida
bglavac
