Ja mogu se uklopiti u tisuće

   priča koje poznajem...samo ako

  uspijem isplesti svoj početak i

 kraj....Ničega ...ludosti Nestvarne

 O mogla bih sada , borci moje ljubavi

 što za ljubavlju čvrsto tragate

- Ne opuštajući se -

- Pustite ruke Nek vam skliznu Niz Ramena

 i Meni dođite - potpuno obuveni i u Ništa

 Promijenjeni .

 Ah ! kako samo prolaze godine ? Koje ?

 Pitam se odmah potom .

 Godine Umovanja sigurno jure

 putu spontanom Nadolazećem

 A tamo...moje davno ime Ne bje

 ispisano već urešeno curi niz

 vidajući zrak .

 O , kad bi mogla Zaustaviti misao

 ONU KRAJNJU -odmah bi to učinila .

 I stala ko da ništa Postojati

 Neće Više . I Neće  jer Postojalo  (Nije)

 Oduvijek a ipak ONA jest .I tu

 je sva Tajna .Tajna koju otkrivaju

 Mnogi a poznaju Rijetki .

 Tajna koja se sapliće o zlatnu

 nit ljudske poruge i plače u smijehu

 božanskom . A mi - carujući

 Nigdje , svačim se pogostismo

 svačim osim samima sobom

 O , da smo mogli vidjeti Nadolazeću

 oluju u brzacima , gurnutu ka

 tjesnacima sjenovitim

 O da smo mogli vidjeti Zadnji

 Trenutak Izlazeće Istine u

 sutonskom Nebu ovješene

 O da smo mogli ! Dali smo

 uopće smjeli - trgati cvijeće Neubrano

 obnavljati lišće Otkinuto sa

 stabla Mrtve Radosti .

 Oh , jež jedan spravljen od vjetra  prohuja

 mojim licem ne dotičući Ništa što bi

 bilo vrijedno Ukrasti

 - on tu ploda Ne vidje za ubrati

 i Na leđa ubosti poput Zlatne jabuke .

 U vrtu onom zemaljskom Najprije

 jedna djeva izmjeri svaki KUT

 i dobro ga očita spravljajući

 mapu za - graditelje Nove

 No nezna ni ona koliko teških

 blokova potrebno je il čak moguće

 Podići oko Bedema srca - Zemlje

 kojoj ona caruje . Ne znajući ni

 sama koliko dugo bila je bosa

 milujući travu nježnim dodirima .

 Njezine posjedjele kose obješene

 visjehu o svaku granu Propalu

 od Slutnje ( Nevolje )

 O nevolja obješena bi zauvijek

 O jedno drvo Nestvarno

 - vraćena Rodu svome što Nevoljko

 je Poznaje .

 A djeva ona - sad već žena - Preobražava

 se Tajno ; u kosu svoju upliće

 češere od Jantara i u Tajnom

 vrelu obitava - prepuna ljupkosti

 krajnje .

 O , da ste bar mogli vidjeti

 Takovu Ženu - za života , vjerujte

 mi ne bi pogled odvajali od

 Njenog lika ...a meni...njene

 usne tiho šapuću zamamnu

 pjesmu nezemaljskog Glasa

 koja Glasi ovako :

    u pogrebnim uvojcima se rodih

 izričući tajnu vlastite smrti

 vjenčana domom života

 Ne rodih se ...Već usnuh

 Ružan san - Da jednom sam

 bila Djeva koju svi obožavahu-

 Djeva zlaćanog pogleda s mjesecom

 u očima i bisernom kišom Mog

 Govora sa Usnama Raspuklim

 ko procvale Trešnje .

 U kosu mi umatahu oni

 Rijetke bisere i čelu mom prinosiše

 Oni cjelove božanske .

 O desio se udes strašan - jedan

 dan baš u osvit zore kad

 konjanici trgahu zrak u

 potrazi za bojem da bi očuvali

 Ruku Moju od Nedostojnika...

 O toliko me Volješe oni - moji Bogovi

 Kad su saznali kakva teška

 to sudba Prirediše se meni-

 bez Moga Znanja i Odobravanja

 srca . Kralj jedan gorostasni -

 jednog dana prolazio je Onuda

 skrivajuć se iza jednog od bedema

 lancem sačinjenim od Pogleda

 opasao je moje tijelo

 jednim vrelim bezumljem me

 opio dok Odmarah se uz

 bok Fontane kojom tekle su

 Nježno  Najbistrije  vode .

 On priđe liku Vode i zagleda

 se unutra Nečastivim pogledom .

 Odmah potom voda postala je

 žuta  pa potom još jednom

 pogleda i ona se cijela zazeleni

 Uz bok Moj stajahu stražari

 igrajuć se svojim kopljima Neznajuć

 kakva To Tajna skriva se u

 ovim vodama - kakva pošast

 Golema ili pak svetinja .

 Nazrijeli nisu , prozrijeti  Nemogu

 No ipak...Priđoše oni bliže liku

 Mome , Liku vode i uranjahu

 svoja koplja čisteći ih od

 bitke što Odigrana je

 u Ime moje i Darivahu oni

 vodu krajnjim crvenilom te čudesne

 boje . Kralj onaj , sad već bijesan

 Posta crven i ružičast poput

 one vode i uroni Ruku duboko

 u Beskraj njene Dubine da

 isčupa crva želje što tako

 strašno ( teško) moriše ga

 smiljem jasminom i kukurijekom

 puštenima u krv  da zavjet

 Obnavljajući Daruje .

 O kako teško Tajno je znamenje

 O kako Daleko zemlji Obećanoj

 Putuje - ono što Ne putuje

 već usni San ovakav strašan

 o dvanaestom času slučajnog

 drijemeža poslije

 gozbe oskudne trpezom zemaljskom

 Nakon vina Nevidljiva što Dolijevahu

 čitavu Noć vitezovi Srca Planine

 Plamene  u MOM oku i NIČIJEM

 DRUGOME - Ja ponudih skromno

 objed posljednji - sve ovo

 što  sakupih zlato Beskrajno i

 Darovano , sa Rukom u Ruci

 ona se Dobacivaše sa mnom

 ; Razmjenjujući stalno predmete

 i pohvale - No ničem zemaljskom

 ona Tu čast  Ne ukaže .

 O kako si mogla , reče ona Doći ovamo

 u smrtnom tijelu  k meni - Djeva

 obećana - Posljednja Djevica

 Pred stražom tom zemaljskom

 koja tebe čuvaše cijele Noći

  u kući Moga Srca

 iz koje Potoci teku - Najmilije

 Radosti

 O tebe ću Darivati krajnjom

 Neizrecivošću - jedva dovrši

 svoj Govor a ja ne izustih

 ama Baš ni Riječ jedinu

 a s ustiju onih

 kapahu crvene suze na

 bjelilo Plamtećeg svoda

 i Sirene Dozivahu žrtvu

 svoju Novu - da je odmame

 u Dubine krajnje

 u Pogledu Tvome - One ne Postojahu

 već Bivaju Jasne i Vidljive

 Jedino Baš oku Mome .

 O Jedina !