Sve više preplavljuju me sjećanja...

 Meki, topli fluid, u koji smo uranjali okruženi kristalnim opnama naših sfera, i glas Vječnosti, koji je titrajima prožimao naša tijela svjetlosna...

 Sjećaš li se?

 Dušo, koja si moju dušu vratila na početak svih početaka?

 Začeli smo Ljubav i obistinili je, kroz ocean beskraja,na čijem dnu je kristalna piramida skrivala portal-svetište, do kojeg smo dolazili, i svjetlošću punili cvjetove novostvorenih, mladih duša...

Bijasmo Bogovi prepuni želje za ispunjenjem svakog djelića univerzuma, ispunjenjem Ljubavlju koja prevazilazi svaki razum i svaki oblik nesavršenog postojanja...

Ti šutiš...Tek dotaknu me nevidljivim dodirom tvojim, a onda se zatvori u vlastiti ovum novog života...

Ne gradi zaborav...Tek izađosmo iz njega..

Ja sam tu...Da konačno sve naše cvjetove, sve ljubičaste ruže, naoružam ljepotom, a ne trnjem..

Još me gledaš kroz neotvoreni kristal, i piramidu-svetište, tek povremeno pogledaš očima tamnim tvojim...

Ja ne želim više pričati o nastanku..Želim šutjeti, ljubiti, i sanjati o novom postanku, a onda vraćanju u naš nikad zaboravljeni ocean sna...