Hodam kroz zidove, tražeći

Sve one utvare, što progone me godinama

Sad kad i sama utvarom postajem

U koraku bez sna, osviještena istinom

Krećem se polako, okovana lancima

Izdajničke sudbine, s razlivenim očima

Nepresušnih suza

Zatajio si me, zatečen u laži

Vlastitih želja, u izdajničkom drhtaju

Nakon poljupca, s okusom njenih usana

Strastvenih dodira, što pripadaju njenom mesu

Mirisa, koji ne pripada Ženstvu mom

U trenu presušile su kapi, mog uzbuđenja

Dok brisala sam međunožje, drhtavim prstima

Duboko rasturena, razočaranjem

Natopljena saznanjem, kako sam bila

Komad toplog, glatkog i vlažnog mesa

U posjedu tvom

Hranila sam te trenucima, što ne pripadaju mi

Na zajedničkoj postelji, brižno skrivena

Pod sljepilom Njenog otvorenog pogleda

Pred boli što krvavo bi ranila, leđa joj gipka

Da znala je kako proždireš me

Kako ti pripada svaki milimetar, prodora tvog

Nezaustavljivo kolajući bespućima

Uzbuđene i podatne, beskrajno naivne

Danas ranjene Žene

*

Silence

Copyright ©2011

http://blueperlaa.webs.com/apps/blog/