Breza i Cvijet

 

Tamo na livadi,iza groba,

U sjeni medju križevima,

Leži cvijet bez korijena;

Možeš zamislit’ cvijet bez korijena,

u sijeni drvenog križa,

kako po tlu vuče serefasto lišce,

misleć’ pri tom na sebe kao mrtvaca?...

Šapat breze,

što ondje stoji u grimiznoj,

žalobnoj haljini,

s molitvenim ogrtačem magle;

Šapat što podsjeća na molitvu za pokojnika,

Kako potresno vrši svoju dužnost,

I kako sveudiljnim klanjanjem

Saziva Božju milost

Za cvijet bez korijena.

Dok vjetar i amo i tamo ziba umornu glavu,

moleć’ psalme,

Dva prijatelja;

Breza i cvijet bez korijena,

Jesu li sad manje bliži,

zato što ih je upravo posjetio pogrebnik?

Dok se sjetna noć mekše pritisla

Za serefasto lišce cvijeta bez korijena,

Nježni vjetar savi brezu do groba,

Da i breza zagrli cvijet bez korijena.

Jer u oba ta tijela vidljivo gori

Medjusobno poznavanje;

Zajednica koja je prešla u jedno,

Sad cvijet bez korijena prisluškuje šapat breze:

„Život ćeš iz mog duha piti!“

 

©Walter William Safar