Kada ljudska duša napušta tvoj svijet,

Kamo ona odlazi,

U što se pretvori

Pepeo i prah

Tek niknuli cvijet?

Zar su duša i tijelo, riječi za isto?

Kada tijelo ugasne,

Pojavi li se Svjetlo čisto?

Hoće li to Svjetlo

Prihvatit' dušu svaku,

I onu što griješila je,

I onu, što u sebi nosi sunčevu zraku?

Da l' su mjesta što se zovu

Pakao i Raj

Mjesto gdje se odlazi, gdje je vječni kraj?

Tko to dušu čeka kad dolazi iz daleka

I na put svoj dalje krene?

Da li se odmori prije nego što upozna mene?

Kakvu dušu ima dijete, kad dobiva život svoj,

Zbog čega tako rano, ono napušta svijet moj

Kad u pravom smislu život upoznalo nije?

Da li ga u zagrljaju svome

Netko drugi tada grije?

Kako reći majci, da izgubila je dijete svoje,

Kako naći prave riječi

Koje tješe srce što ostalo je,

Tako samo, u tišini,

Kako reći roditelju,

Da je duša djetetova i dalje u njihovoj blizini?

Svakim dahom što iz grudiju se vine

Stigne do Duše do najviše visine

I vraćen bude u obliku milostivoga plača,

Takvim plačem ljubav se uzvraća.

Suzom svakom što kane iz oka oba

Poslana je ljubav

Sve do Presvijetloga Boga.

Utjehu tad primite,

Jer utjeha će doći

U obliku

Prijatelja, pjesme ili zvjezdane noći.

Tada

Ako osluhnete

Šapat Božje Duše

Sve tuge izbrisane bit' će

Poput lavine što se ruše,

Jer se ispod leda i hladnoće

Nazire život nov,

Da bi to se pronašlo, potrebna je

Ljubav

Vjera

Nada

Jer to je

Božje Duše Zov!

 

 

 

http://safiris.blog.hr