Božićno drvce

Kad je blizu svog božićnog drvca dječakovo srce

Zvonko udara u mladim njedrima,

Poput zlatna zvonca u zemlji bijelih anđela.

U svojoj vedroj,

I nepomućenoj tišini,koja je na njemu počivala,

Činilo se gotovo kao da taj dječak,

Sa svojim molitvenim pogledom i sunčanim osmijehom,

Nije stvarnost.

Sada stoji kraj svog božićnog drvca i tužno pjeva:

„Oca i majke nemam,

Brat i sestrica moj su pust sanak ...“

U njegov nježni organizam,

siromaštvo utiskuje tragove kao u meki vosak.

A svijet nije znao ili nije htio znati da dječak

kleči kraj svog božićne drvca, kao što

vjernik

kleči ispod nogu Božjeg sina, i da svojim

molitvenim pogledom gleda kako mu glad otima

jedina prijatelja, psa sa najtužnijim očima na svijetu,

A zvijezda posrebruje njegovo malo,skromno,

Božićno drvce,kao da zna kako dječak papirničar

Nema nikakvih skupocjenih ukrasa-samo papirnate vrpce,

I obični,bijeli , papir,

Kojeg je prodavao da se prehrani-

Zvijezda još jače zasvjetluca,

Sja upravo anđeoskim žarom,

Tako da se dječaku papirničaru

Svijet

Nikada nije učinio ljepšim.

Dječak priđe bliže božićnom drvcu,

na ponizan se način duboko pokloni,

uhvati ga za guste,nježne,tako anđeoski mekane grane,

i s poštovanjem ih dodirnu usnama.

„Bog te je poslao k meni. Zahvalan

sam mu za to.“ A božićni bor zadrhti

granama

kao da su iznad niskih drvenih

nogu,

zabrujale crkvene orgulje, divno je

blistao,

modro sve do neba,

i darežljivo pružao svoje vlažne,nježne,

zelene usne,

kao usnula, mirna ljepota, koja se

milosrdno nuđa dječaku, upravo

anđeoski u svojoj vječnoj bujnoj

pripravnosti, da dječaka papirničara

dariva najdivnijim božićnim

poklonom...

© Walter William Safar