Nemoguće je ne ponijeti u sebi

tragove rodnog kraja.

Znam da kraj, kojeg nosim

u sebi, uistinu ne postoji više,

ali ja ga svejedno

ljubomorno čuvam u sebi.

Onakvim.

Po brežuljcima rasute kućice,

daleko jedna od druge,

te male prozore, nadostavljene

čvrste tarabe, pod jednom

glavom sve ukućane,

sačuvani mir i svoje shvaćanje

življenja.

Proljetni dani javljali su se

bistrinom neba,

toplim suncem.

Svuda naokolo šarenilom su

treperile oranice, na ograde se

naslanjale krošnje rascvalih

šljiva, raskošno rasipajući

svoje latice, bijeleći krovove

kuća i zelenu travu livada.

Ljeti, svojim mirom, protezalo

se klasje usjeva, željno čitav

svijet obgrliti. A kad za jeseni

seoskim putovima zaškripe

kola teretom bogate žetve,

krišom se jave mekane magle,

lagano uspinjući se uz oblake,

dajući im čaroban izgled.

Zima zasvjetluca, bjelinom

površine snijega,

povezujući nebo i zemlju,

uspostavlja željenu

ravnotežu svemira.

Onda dolazi Božić

kao okvir na rečenu sliku,

kao velika tajna buđenja

ljubavi, kad čovjek čovjeka

iznenadi, ushićen

usklikom vjere.

Na Božić, tvrd i strog,

i otac se širi praštanjem i

dobrotom na sve,

režući komadiće pečenice

vjernome i dobrome

našem psu Žući,

uz čiju smo pomoć svi

prohodali, govoreći:

"Svakog' svijeta stvorenje,

danas ima veselje!"

Po svima nama padala je

toplina pripadanja,

neka snaga i vjera,

kojoj se vraćalo

kada život dušmanski zaskoči.

Sve to bivalo je utočište,

skrovito mjesto, sigurna luka,

nedohvatljiva i topla, oživljena