BOŽIĆ

 

Koliko puta ti se za me rodio

O malo d'jete Isuse!

Al' zvijezda k tebi mene nije vodila.

I ja sam tebe tražio

Po vrtovima štono sam ih sadio

Uz moje rijeke proljetne.

U zlatnom dvoru štono sam ih gradio

Na vrhu gore jesenje.

A kada vidjeh da se rađaš samo

Sred tamne mrzle ponoći,

U spiljama i stajama,

I ja sam za te takav konak spremio

Na mome polju zimskome.

Al' u noć onu najdužu

Po mojoj stazi šetali se vihori,

Po mojoj njivi valjali se smetovi,

A vukovi su sjedjelji

Na pragu moje pećine.

 

Koliko puta ti se za me rodio

O malo d'jete Isuse!

Al' nisam znao da, sin sunčev, silaziš

U tamnu jezgru zemljinu.

Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,

Dok jednog dana iz svih pora njezinih

Ne izbiješ u liku prvih pupaka

Na lozi, prvih listića

Na smokvi, prvih mirisa

Nad svježom vodom proljetnom,

I prvih slatkih kucaja

Mog srca, i svih nemira

Što nosim ih u žilama

U rosne dane aprilske.

Ja nisam dosad znao

Da Isus malo d'jete

U'vjek se rađo i uv'jek će se rađati

Sred moje noći najduže

U t'jesnoj crnoj izbici

Što na dnu duše nosim je i zatvaram

Pred mjesečevim tracima,

Pred žamorima ljudskim,

Pa stoji, tiha, šutljiva

U biću mom najtanjem.

 

 

 

 

 

 

 

Al' noćas ja te osjećam u sebi,

O malo d'jete Isuse!

Na dvoru noć je najcrnja.

I smetovi se valjaju

Po mojoj stazi. Vihori

Po mojoj njivi šetaju se. Vukovi

Pred mojim pragom sjedaju.

Al' na dnu moje duše

U onoj tihoj izbici

Što zatvorena stoji

Pred mjesečevim tracima,

Pred žamorima ljudskijem,

Maleno sv'jetlo sja;

I ulaze tri sjene,

Tri stara gorda putnika

Što čitav sv'jet su obašli:

Car mojih sanja proljetnih,

Kralj mojih ljetnih zanosa,

Knez mojih tuga jesenjih;

I, prostrijevši na tlo

Najljepše svoje darove,

Na koljena se spuštaju,

I k'o tri gipka jablana

Pred onim  sitnim što se netom rodio

Do zemlje se prigibaju.

 

I prvi put se sva nutrina sja

Mog krutog bića zimskoga,

O iskro sunca vječnoga,

O malo d'jete Isuse!

 

Vladimir Nazor