BOŽIĆ

Svake Svete Noći On dođe k’o dijete

I legne u jasle na bijelom oltaru,

A kad ga kroz crkvu o ponoći nose,

Rado gleda bake kako suze taru.

 

Veselo se smješka kad mu ljube noge

(One što na križu bjehu popljuvane),

On, zacijelo, znade tlapnju naše djece,

Da poljubac majčin liječi srca rane.

 

U jaslama drži ruke raširene

Kao da mu dušu želja mori neka,

Kao da bi htio da Ga netko digne,

Kao da povratak još nečiji čeka.

 

O, te ruke drage, ruke raširene,

Na zagrljaj sveti svaku dušu sile.

Niti jedan čas se sklopit’ nisu htjele,

Pa ni onda kad su žute, mrtve bile.

 

Nepomičan tako leži kroz dva tjedna,

A narodi k Njemu sa svih strana stižu.

O, zašto On uvijek nepomičan leži

U jaslama, na oltaru i na križu?

[1938.]