Čudno je, kako u ovoj šarenoj, cirkuskoj areni života ne osjećam strah ni bol, kad pogledam ispod sebe groteskne poglede i još grotesknije osmjehe onih, koji čekaju da padnem, a nose maske čednosti i brižnosti, obavijene kvazi nevinošću...A nitko ne vidi da ja zapravo sve vidim..Golubica u meni može poletjeti u svakom trenutku, a ipak, pretvaram se u ljudskost da bi još više osjetila dodir žice pod stopalima, i miris vlastitog znoja kada tjeskoba ipak pobijedi hrabrost..Sve smo to namjerno odabrali, i namjerno biramo uloge u ovoj glumačkoj paradi..Ponekad vidim previše, pa 

sklopim oči, ponekad vidim premalo, pa potražim biće koje će u potpunosti prepoznati moje istinsko obličje i pogledati, pokazati mi ono što promakne pogledu mome..Kada te oči susretnem, ne mogu se odvojiti od njih..Znam da me čudesno vode u predio moje vlastite duše, u kojeg ponekad ni sama ne mogu doći..

A pogled u vlastitu dušu ponekad zna biti i hodanje po žici..Iznad ambisa neprihvaćanja onoga što uistinu jesmo..A savršeni jesmo, samo nam neprestano nameću kavez nesavršenosti..I umjesto da se odvažimo i koračamo, da spoznamo da i znamo letjeti, mi se spuštamo u podnožje, i igramo uloge klaunova, krotitelja, gutača vlastite vatre, jer guramo od sebe u sebe ono što trebamo ispoljiti...Ljepotu vlastite duše koja je stvorena da bude bez mane...

Svatko ima svoj put..Nijedan put ne bi smjeli prezirati, ali ni prihvatiti tuđi, ako je u nesuglasju sa našim...Tek se podići, kad netko pokuša pokidati žicu, ili podrezati krila...