Bosno moja poharana

u kojoj se najbolje danas ogleda

covjekov nesrazmjer

da u ovoga stvora neimade istine

nego je sve posvemasnje ponizenje

koje mozemo izbjeci jedino

ukoliko smo pri sebi

prisebni

a to znaci

u blizini

onih dubljih promatranja

da covjek treba smjela djela

i dogadaje svoga zica

u svom visokom i punom dostojanstvu

da smo dostojali

pa neka otkloni svatko pogled

od niskih misli sto ga okruzuju

i neka pogleda blistavo svijetlo

postavljeno da kao vjecna svjetiljka

osvijetljuje nas svijet

Neka mu se Bosna ucini kao

sasvim malena tocka

prema golemoj putanji sto ga nasa tijela opisuju

i da je ta putanja isto tako

sasvim sitna tocka

u uporedbi

sa putanjama zvijezda koje jure nebeskim svodom

pa je citav nas svijet

kao sura klet vrh visoke planine

a opet

sasvim nesrazmjeran atom

u prostranom krilu prirode

sasvim sicusan atom

u stvarnosti beskraja

tako da se svako moje zice

gubi neprestance

u toj kugli kojoj se srediste nalazi posvuda

a rubovi nigdje

pa ja sa te planine vidim samo kugle

bozanske svemoci

pred ocima moje maste kako slijedi

Bosno moja poharana

da je svima nebeski svod

kao meka trava

i lezaj od crvenoga maka

da umoran pristanem na varku

da sam zalutao u zabiti kutic svijeta

gdje se kroza uska vrata

cijeni tuda zemlja i tuda kraljevstva

kuce i avlije

a sebe sama mozda ponajmanje

sto je covjek u ovome beskraju?

nego kao mala travka

ili sasvim sitno tijelo

sitne noge sa zglobovima

sitne zile u nogama

sitna krv u zilama

sitni sokovi u krvi

sitne kapljice u sokovima

sitne iskrice u kapljicama

i neka svaki dijelic ove posljednje kapi krvi

iscrpi sve sile moga zivota

da je sva moja sitnost

kao beskraj

moj nebeski svod

moje planete

moja zemlja

pa iz toga ponora beskraja

zadrhta moja masta

da pred nistavilom

citava Bosna sanja

Nistavilo nasuprot Beskraju

sredina izmedu nicega i svega

nistavilo iz kojega sam izvucen

i beskraj u koji sam zaronjen

Bijahu mnogi ljudi znani

koji se smaknu sa ovoga svijeta

da je njihov zivot bio

kao paukova nit

sto je drhtala na laganome povjetarcu

i kisna kaplja

sto se slijeva

poslije tragedije i oluje

tuzan sirak na jos tuznijoj niti

koju su pleli silni i velmozni

da su od nje ispleteni zivoti

nistavni i jadni

pa su tako mnogi pali

kao pokosena trava

i svi njima znani

leze danas nedosanjani.

zlatan gavrilovic kovac