BOROVI
Vječno su zeleni k’o da je proljeće!
Ispili su boju svježih morskih trava.
Uz brijeg se penju, otkud mjesec dolijeće,
Poneki na hridi sunča se i spava.
Iz njihova rebra lađe se rađaju,
A mreže se bojom ponose od kore.
O, zar se igdje ptice slađe svađaju
Nego na tebi, crni naš bore?
Na Božić se šutke do sela dovuku...
Stari se k’o badnjaci uz žeravu griju,
A mladi se u srebro i zvijezde obuku
I s djecom se radosno nad jaslama smiju.
[1945.]