Čudne se stvari

u posljednje vrijeme

u ovoj areni života vrte,

i nikako da sve posložim

ispod jedne jedine crte...

Koliko god iznad blata bio

opet te neki ljepljiv komad

u lice pogodio..

Pa se uporno brišeš,

od tuđeg blata uzdišeš,

i gledaš,

kako se palac vrti,

u smjeru života,

ili smrti..

Sav upleten

i sav smeten,

od mulja

i vode,

duša ti baulja,

slijepa,

od ukradene

slobode...

Nije baš sretan prizor

ali sretniji svakako može biti...

Zaustavi  svoj svemir

koji se u krivom smjeru vrti,

i sjedni na tren,

tih i zaustavljen...

Ničega osim tebe nema

i ništa ne postoji

što ti nisi sam stvorio

i što ti u sebi za sebe

nisi pretvorio..

Igre bez granica

i posljednja tvoja stanica,

na kojoj silaziš

da već jednom naučiš

da sve će stati

u jedan džepić tvog trošnog kaputa,

koji negdje i rupu nevidljivu ima,

i sve će se zagubiti

što si imao

i skupljao

eonima...

Sve sem ljubavi te male,

nevidljivo će proći,

sve,osim toga

jednom će s tobom

susresti Boga..

Vas troje

i onaj izgovoreni dah,

sve drugo,

nestati će

i postati prah...