U paukovoj mreži
nostalgičnih sjećanja
leptir koji pleše
drhtav ples beznađa
bori se
i proklinje
previre
i otima…
Ali borba protiv ocaja
samo budi glad
lovca koji ne spava…
U svilene niti
tragično,
zapleten,
komično,
potresen,
parodija,
parodije,
ljepota,
groteske,
života...
I tko sam ja
da glumim Boga?
I spašavam nesretnika…
Kad i moj je ples
uzaludna molba
i krik očajnika...
A beskorisne misli
um,
duša,
savjest,
spoznaje,
shvaćanja,
grozomora...
I to...
Što se još uvijek otimam…
Po cemu sam bolji
od davno mrtvog leptira?
irida
bglavac
