Koliko god visoka i duboka bila tama, oko mene, u meni, i iza mene, koliko god tvrđave duše neosvojive bile, koliko god led oko srca bio nerastopiv, ja opet,na vrhu planine,u kolibi svoga bića, palim svjetlo,i spuštam se niz strmine, u podnožje,dolinu života, koja se ispod oblaka skriva,i zove me tihim šapatom,u svoje zeleno naručje..Ne ostajem uljuljana toplinom ognja u kaminu mojem, dok negdje hladnoća smrću opija i zarobljava zadnji cvijet proljetni, kojeg drugi tako žele sačuvati..Nisam spasitelj, nisam rušitelj, tek stari pustinjak, koji uporno svoju malenu svjetiljku drži u ruci..Dok se zadnja mrva mraka ne preda u naručje novom jutru, i zadnja gruda snijega ne poteče u zajedničku rijeku bez povratka...