U tamnom prostoru čistog neba, u kutku nedovršene staze, u nekom snu koji se ne sanja, u poetsko-filozofskoj šetnji mozgom, tom neusklađenom sivom tvari, naletjeh na bol, tamnu kao noć.
Kako mi te lako mogu oduzeti?
Oduzeti?
A imamo li jedno drugo?
Postoje li naše šetnje kroz visoke trave kišnih noći?
Postoji li led otkud me gledaju tvoje oči, postoji li bijeli grad gdje si me grlio, nepostojan i nemiran, u dubini plitak, na površini dubok?
Ne znam.
Između dva vala šutnje caruje mrtav mir, kao višeglasje što u nama ne odzvanja, ne budi poziv.
Tvoj šapat, kao šapat noći!
Iz tog mrtvog jezera šutnje izrasla je bol, tamna kao noć.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
bglavac
edin.kecanovic
