O boli
što životni suputnik
u tiho jutro ti si,
sa prvim zrakama sunca
i ti se budiš,
kroz vene moje
tečeš i žuboriš,
ne daš mi mira.
Poput mača
srce mi paraš,
nesmiljeno gaziš,
tučeš, udaraš,
i ne žališ
ni jedan djelić
tijela moga,
a pogled moj
uprt je
svakog dana
u Nebo
u Boga
i čeka,
još uvijek čeka
Njegov znak
kojim će onako,
samo nijemim
pokretom ruke
svu bol odnijeti,
a ja ću,
ili nastaviti
bez bola živjeti,
ili negdje
na nekom
pustom mjestu
mirno umrijeti!