Vidjela sam danas nešto lijepo
što me ostavilo u dubokom uvjerenju,
da u Boga ipak vjerujem slijepo
i da se pustim Njegovom povjerenju.
Mislila sam, Bog će mi vizitku dati
svaki puta kada ga zatreba duša,
ali nije to tako i tako se vjera ne prati,
već se dubinom duše ona sluša.
Nema nikakvog Boga sa vizitkom u ruci,
koji će se spustiti kad je teško nama,
već ga sami potražimo u našoj muci,
a to svaka duša mora učiniti sama.
Zatvaram oči kad u duhovnost ulazim,
jer otvorene oči često puta griješe
i polako u taj bezdan svjetlosti silazim,
a oči duše moje blaženo se smiješe.
bglavac
irida
edin.kecanovic
