Iz te nijeme tišine, odjednom je progovorio glas nekog zla, neke duše što se dovukla sa rukama bez vena i nasukala na moje obale.

U riječima bez smisla bio je naglašen strašan smisao moje zablude, moje iluzije.

Dok su rane na duši disale isprekidano, boje su se polako smirivale i ocrtavale jasnu sliku.

Čula sam da se lomi komad moje boli i puca nadvoje. Kao iznad otvorenog groba stajala sam i gledala pokapanje nečeg u što sam vjerovala.

Što to gasne u mojim očima?

Što se to odvaja od mene i odlazi u nepovrat?

Vjeovanje u njegovu ljubav?

Korakom laganim, a tako teškim, prekoračila sam otvoreni grob i dotakla se prvog naslona da bih odmorila užasnuto lice i na tren zaboravila grube riječi zle duše.

Ostalo je sve isto. Stranice sudbine su opet omeđene nevidljivim maglama, a kad u vrtlogu vjetra osjetim hladni dah plave sjene... znam, ''sve smo mogli mi'', da sam tvoja bila ja. Nisam.

I plave sjene plešu ples zlokokobne tuge, neiskrenosti, laži, mreže što je pleteš oko mene, a cijeli svijet se rasipa na komadiće zbog tvojih laži... opsjena... iluzija...

I magle, te bijele magle....

http://shadowofsoul.blog.hr

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php