Blažena ti

što u rajsku dolinu

njegove duše stigla si,

blažena, što sve prepreke

premostila si

na putu tom dugom i teškom,

na kojem su ti mnoge zamke

neki zli postavili,

kroz maglu života bauljala si

i o kamenje teškoća spoticala

i preko trnja briga gazila

izranjavana.

Blažena, što bila si uporna

i strpljiva…

Neke ljute zvijeri te gonile

i otrovnice vrebale

i ujedale za srce,

Blažena, što sve si pretrpjela…

Kosa ti u sive oblake se splela

Na lice sutoni tužni bore utkali

Blažena, što sve si izdržala,

s očiju koprenu strgla

i na kraju stigla

u rajsku dolinu njegove duše,

Blažena, što u njoj si vidjela

i osjetila:

posvuda samo magično cvijeće ljubavi

čarobnih boja i mirisa

zelenilom tuge svito,

i mnoštvo srebrnih perli

od suza njegovih

po njemu prosuto,

Blažena, što si ga mirisala…

I usred te doline rajske

plamenom ljubavi gori

i u pjesmi o sebi zbori

i plače srce njegovo,

Blažena, što si ga slušala…

I sva je ta dolina rajska

čudesno blagom svjetlošću

ispunjena,

kojom zrače oči njegove,

Blažena, što te svjetlost ta

obasjala i ugrijala.

zastala si i od tuge i radosti

duša ti zajecala,

i suzama bisernim

najljepši cvijet ljubavi

u dolini toj rajskoj si

zalila.

Blažena, što dušu si njegovu

doživjela.

I jasno postade tada ti

zašto baš tebi njega dade Bog

jer s njim si ti

žena blažena