Blagoslovljeno doba bezazlenosti,

koje još čeka

potpuno svoje uskrsnuće...

Blagoslovljeno doba bezazlenosti,

u kojem ćemo pozdravljati sunce

bez ijednog vela oko očiju,

bez imalo straha da ćemo oslijepiti

 

gledajući ga,

 

jer,

bit ćemo dio njegovoga sjaja,

dio neba

i dio svjetlosnog beskraja..

Blagoslovljeno doba bezazlenosti,

u kojem će poljupci koji obasipaju lice

biti nježniji od daha,

nježniji od krila ptice,

 kad ćemo zaboraviti

gdje je ljubav počela

jer

nikad nije ni završila...

Blagoslovljeno novo vrijeme,

kada ćemo korake teške

 poletnim žarom zamijeniti

 i lebdjeti nad cvjetnjacima i  alejama

koje nitko ranio nije

 svojom tamom i željom

da uništi ljepotu

 da prekine divotu

 stvorenu za san

 stvorenu za vječni dan...

Blagoslovljeni trenuci koje čekam,

trenuci zaborava tko sam, šta sam,

tko si ti,

tko ste vi,

trenuci prijateljski, vječni,

istiniti, trajni,

koji  srcem pričaju

a riječi zaboravljaju...

Blagoslovljeni trenuci bezazlenosti,

koji ne trebaju mrak

da bi voljeli svjetlo,

 koji ne trebaju  tugu

da bi spoznali radost

i bol

 da bi se jači iza nje podigli

i  sebi se okrenuli..

Blagoslovljeni trenuci ljubavi

koja će biti samo to

i ništa više,

 u svoj svojoj širini

u svoj svojoj punini...