Ja pjevam tebi, tvojoj sreći.

Ne gledaj me sa čuđenjem.

Ja pjevam tiho tiho

da se naš maleni sin

na tvojim grudima

ne probudi.

Čitam tvoj pogled: zašto pjeva?

Kao da mu je srce slobodno od brige,

kao da nije okusio gorčinu,

kao da je kakav bogataš iz bajke,

glavom Harun ar-Rašid...

a puki je siromah,

nema u džepu ni pribijene pare...

Ta zašto onda pjeva,

zabavlja naše susjede?

Dobri moj zanesenjak...

Da, draga, nisam kalif,

nisam Harun ar-Rašid.

I teško da bismo susjedima

sakrili našu bijedu,

i zato – neka znaju! -

      Samo mi ti ne tuguj,

      ne strahuj

      ne plači.

A ja imam neizmjerno blago -

tvoje srce,

moj najvredniji imetak.

Dva draga kamena sjaju

na tvojim vjeđama...

Pa neka su na stolu samo kruh i voda -

ipak se smijem

ipak pjevam.

Naš sinak sniva u svojoj kolijevci

kao zvijezda na nebu...

      Ja pjevam tvom srcu

      i tvom osmjehu!