Kroz pjesmu jezde
bijeli konji bez gospodara
ptice se slutnji gnijezde
i duša kroz stihove progovara
Osjetljavajuči tako svoje noći
putuje duša svojoj zvijezdi
gledajuć kroz božanske oči
prisjeća se drevnih riječi
Bijeli konji, zapjenjeni , bez daha
kroz beskraj jure
grive im od zvjezdanog praha
zanose ih olujne bure
A onda se sve stiša, u trenu
i u mir duša uroni
ostavljajuć u pjesmi svoju sjenu
i bol što još u njoj zvoni
I konji se na oblaku smire
do nekog novog puta
iz očiju im vatre vire
kopita im blatna, žuta...
Tad kiša na zemlju siđe
i poteku usahle rijeke
anđeo riječi izvoru priđe
i pomoli se za sve poete
irida
bglavac
