BIJELI ANĐEO I PETER PAN
 
Reci mi Anđelu, gdje te krila sad nose?...
po kojoj nebeskoj brazdi sad skitaš?...
Kad vidjeh na nebu
Zvjezdanom
tužnu zvijezdu,
kako plaho namiguje,
znam da nevidljiva ruka vjetra
sad isprepliću zvjezdanu prašinu
oko tvojih bijelih krila.
I tako, zaodjenut zvjezdanom prašinom
na neki čaroban način
blistaš sve do
Jakovljevih dvera,
Gdje tuguje Peter Pan,
Koji sad eto želi postat' djelom Tvoje
Bezbriže,rasipne,gotovo nsvijesne nježnosti,
Kao i sneno dijete,
Što sad  na svom malom prozorčiću
Tako nježno i posve čuvstveno gleda gore  u Tebe,
A Peter Pan sad bratski gleda dolje,
U dijete na malom prozorčiću.
Dok mu zlaćana vila Zvončica
briše suzu s lica zlaćana,
on pjevuši s mnogo čuvstvenosti i izražaja:
„Oca nemam, majke nemam, sestrica mi pusta želja -
Ah, ja dječak lutalica, tužan, lutam zvijezdanim stazicama!“
Kad bi čuli tu pjesmu,
mali dječaci i djevojčice svih domova zemaljskih,
sjatili bi se na prozore,
kao one drage ptice,
koje nikad nisu bile u krleci,
da svi u jedan glas zapjevaju
s Peter Panom.
Kad je čuo pjesmu zemaljsku,
kako ori nebeskom stazom,
Peter Pan zablista,
a ona vlažna i slana suza rodi novu zvijezdu,
da blista za svu djecu svijeta..

Walter William Safar©