Odavno sam krenula putem
otkud povratka nema
dočekuju me sneni oblaci
moja umorna muza
lice mi ovlaži i pokoja suza
Plaše me iz mraka sjene
luč sam visoko podigla
anđeli sjedaju uz mene
umorna na raskršće sam stigla
Vile pronalazim na vrutku
u šumama ugažene staze
predala sam se trenutku
znajuć da na mene paze
Vjetar mi sjećanja odnosi
poput lišća razbaca po putu
prosjak srca to prosi
ljubav skrivenu u mom skutu
Ranjavam trnjem ruke
želeći ružu dotaći
slušam anđeoske zvuke
vječnost se želi primaći
Samoća je u mene sjela
dotakla me mnoga ljeta
možda zato lutam
kroz tišine bijele
noseći u sebi svu bol svijeta
irida
bglavac
