Kad nemam odgovore, postavljam pitanja...kad nemam dan, zaogrne me noć...

Oslobodila sam dušu okova tame, a ona svijetla tama što mi grije srce, vratila me na mahovinom zarasle puteve...

Prazno nebo... preplavo.. preprazno i gleda me mazno...

U knjizi života samo bijele stranice, a one pročitane, čitam ponovo...

One bijele ispunit će sudbina...

Zaboravljena mjesta ispunjavam valovima sjećanja i pripazit ću na želje...

U tvojim očima neočekivani mir... šute srca... treptaj oka lagano odmiče od mene...

U zrcalu zamagljene oči... oči koje sve vide, oči u kojima se izgubilo jezero...

Nemam prazan beskraj u rukama... nemam želju u srcu, samo istina što se lijepo ogleda iza mirnog čela...

Još jedan krug života se puni... kap po kap života istječe...

U podzemnim hodnicima moje duše pratim tvoj trag, zajedno na tom putu polako ispunjavamo svaku kap života...

Srce je mirno, lagana korica štiti ga od ponovnog ranjavanja...

Iz očiju istina ne izlazi, kao što Sunce na istoku ne zalazi...

Tvoje tijelo raskošno se nudi u toj kapi života... iz očiju ne izlazi šifra istine...

Čekam suton, onu blagu tamu što će donijeti noć, a ona uvijek zauzima svoje mjesto u istom kutu sobe... i čeka...

Još uvijek sam između svjetova, nadnaravno očekujem i dobivam...

Sudbina piše svoje stranice na bijelim stranicama mog života..

(26.8.2009.)