Ti brzaš poput rijeke niz bijele litice

bistra i osvježavajuća,mameći osmijehe

i zadivljene poglede

Svake jeseni,danima miruješ u svom koritu

mutna i tamna,i ništa se u tebi ne odražava

osim ogoljelih krošanja breza

Nanovo svako proljeće preplave te nemiri

nabujaš,natapajući besplodna polja oko sebe

Noćima,tvoj se sanjivi lik ogleda

u tebi poput mjeseca,budeći sjećanje

na izvor,iz kojeg si davno potekla

I dok gasiš žeđ zalutalom putniku

otvarajući svoje plave oči,u ranu zoru

doziva te ocean,šumom svojih valova

na igru,kojoj nema kraja

Tobom sigurno plove lađe

nošene vjetrom tvojih nemira

i bijele se jedra nade

gubeći se u plavim daljinama

Uz tvoje obale noćivaju ptice

umorne od duga leta

a u dubinama tvojim snivaju školjke

stvarajući najljepše bisere

Za vedrih noći,poneki utopljenik

pogleda kroz tvoje oči

prije no što potraži svoju zvijezdu

gore,na nebu

U tvojim vodama tugu ispiru,poput pralja

umorne duše,dok im ti daruješ ljubav

koju zatim nose svojim kućama

kao mirisno,čisto rublje,u košarama

Djeca se bezbrižno igraju u plićacima

tvoje vedrine,vadeći pijesak iz korita

i gradeći kule od same mašte

kojom ispireš njihova bosa stopala

Poslije dugih kiša,tvoje umorno lice blista

poput duge,spajajući rijeku i nebo