Čekat ću te
I proći svu hladnoću vlastite zime,
Ne bi li te ponovo našla.
Dajem ti sve
I želim ti dati još više.
Predajem ti se sva
Da postaneš ušće ove rijeke
Da postaneš krv ovog tijela
I vatra u očima ovog djetinjeg lica.
Dajem ti svoje izmučene ruke,
Dajem ti ovo sunce
Izgužvano u mojoj kosi.
Dajem ti zaboravljene misli
I ove noge u vječnom bježanju
Od svoje ravnodušnosti.
Dajem ti se sva
Da postanem tvoj dah,
Tvoja krv i misli.
Tvoja utroba, tvoja bezdušnost
I nijeme usne.
Znam da ću umrijeti od samoće
Kao i ove riječi
Koje umiru na papiru,
A ti ćeš ostati vrt
Ograđen trnjem,
Vrata zazidana neprijateljski od mog pogleda
I mrtva želja
Koja još uvijek tiho otkucava u meni.
Iako je prošlo već toliko vremena?
Ali što je vrijeme?
Nema vremena u meni,
Jer ti si ga pretočio u vječnost,
Jer si tu u meni
I jučer i danas i sutra i zauvijek
Zarobljen u ove bolesničke misli
I ovaj suludi svijet
U kojem si okrunjen poljskim cvijećem
Kao prvi i jedini kraljević
Ovog mrtvog kraljevstva samoće.
Koliko li bijesa osjećam,
Koliko gorčine?
Zašto?
Kad zato uopće nema razloga,
Rekao bi moj otac.
E, kad bi samo znao
Sve ono što osjećam.
Kad bi samo povirio u moju unutrašnjost.
Plijesan se skupila za zidove duše,
Korov izrastao u cvijeću dobrote,
A mahovina na kori moje utrobe.
Osjećam se kao kutija
Koju su tako dobro zatvorili
Da je nikad više ne otvore
I da sva njene unutrašnjost
Ostane samo njena
I da ostane zauvijek prazna
Potpuno prazna za sebe.
I ono malo svijetla što je uspjela ukrasti
Nestalo je…
Vrijeme je da se otvorim
Razbijem brave s kojima me zabraviše
Oslobodim se
I tako gola odem da te napokon napustim
I opet s prtljagom straha
Proputujem čitavi svijet
Ne bi li se našla u iskonskom postojanju,
Ne bi li se ponovno našla na nekom drugom licu,
U nekoj drugoj sebi.
A jesam li spremna na te pothvate?
Ja,
Koja još uvijek nosim lice djevojčice
I spavam s lutkicama iz djetinjstva
Skrivena ispod svoje najdraže dekice.
Hoću li te ikad zaboraviti
Premda znam da jesi i da ćeš biti tu
I jučer i danas i sutra i zauvijek?
Tako želim srušiti ove zidove
Koji me okružuju
I prokopati svojim prstima
Prolaz do sunca.
Kako je čudna ova igra skrivača
Koju igram sa srećom
Kao da uvijek uspije pobjeći
Taman kad joj otkrijem skrovište.
Kako je glupo gledati brodove dok odlaze
I svaki put kao da s njima odlazim i ja.
Sad me više ništa ne može rastužiti,
Jer sam i ja otišla s brodovima,
A ovdje je ostalo dijete
Što prkosno je odlučilo pronaći sreću.
Ali gdje?
Kad su svi vrtovi ograđeni trnjem,
Kad makovi nisu procvali u žitu,
Kad je ova naša izmišljena ljubav
Samo loša gluma sreće.
Može li me išta više rastužiti?
Može li išta više ovog lošeg glumca
Naučiti njegovu pravu ulogu?