Ona je more
ona je pjena,
val koji prekriva tvoje čežnje,
hrid koja te lomi
dotakneš li njena skliska bedra
algama pod rukama
tražiš oslonac
a smrt vuče u njena njedra,, sanjaš
uskrsnuće
a tračkom svijesti
ne želiš metamorf biti
bez nje si ništa
u njoj si sve...
Žena...
topla, meka,
skrivene duše ispod muslina
satena
i krinolina
adagio koji svojim dodirom
na njenom baršunu kože sviraš...
Podatna
vječna
opora
i slatka
miris ostavljene jabuke
u hologramu raja..
Ona je raj, ONA, samo i jedino ona,
o, draga i predivna BellaDONNA
sama sebi dovoljna
sama sebi presudna
Adam umire...
Na kraju
svemir će opet ponovo stvoriti
samo i jedino ona,
u meni živi
kroz mene
nikad prestati neće
njena vatra
njena voda,
njena zemlja
i njen zrak..
Nikad, nikad neće biti nitko kao ona
da se svjetovi rastoče
i ništa na nebu ne ostane
uvijek će nekako nad svime
makar sve počinjalo ispočetka
postojati Ona
moja jedina, vječna
BellaDONNA...