Nikad moja duša osjetila nije puninu punine

dok tebe zaustavila nije,tebe, Spirituse vječni,

koji kroz koprene svoga predivnog bitka,

dodiruješ tajne moje, sjećanja moja, koja je skoro vrijeme u meni

izbrisalo zauvijek...

Vječno moje, zašto baš mene dodirnu,

od tolikih zvijezda, koje molećivo čekaju

da sa njima zaplešeš,i novi svemir stvoriš?

Tko sam ja,da su se ruke tvoje ognjene

baš oko mene obavile,i u ovo postojanje

me ponovo vratile?

Privinuo si se uz mene, i zaiskrio,zaljubio se,

u moju završen preludij, pjesmu,u kojoj pjevam,da ne želim postojati ovdje više,

jer, sve to prođoh, i odlučih koračati dalje.. A  Ti, Ti me kroz Tajnu svih tajni zarobi,i zaplete u kose Lunine, u njen meki, srebrni Božanstveni

veo, jer, kroz Nju,jedino kroz Nju, mogao si oživjeti moja sjećanja...

I shvatih,da nije moj put ružičastih stepenika,koji vode  spoznatim putem, u neko obično i poznato nebo, koje života nema..

Ja sa Tobom vječni,tek sa Tobom kroz Nju,mogu vidjeti odraz moje stvarnosti..Prepuštam da me vodiš,kroz trnje i nedokučive bezdane,kroz snove koji prijete brisanjem postojanja,kroz ljubav, koja granica nema..Radi svega toga, ja sam ponovo tu, jer znam..O, znam da trebam postati ponovo Ti..tek sad mi otkrivaš, da me baš zato toliko voliš i trebaš...Ja u sebi ne vidim ništa...Ti mi pokazuješ u meni sve...