ARENA

 

Čežnja što se rađa,

U neiscrpnu vrelu života,

Sad izbija na javu,

Tko je taj koji može živjet’ bez čežnje?...

Tko ne želi biti samo na tren pobijednik,

Neka baci svoju kletvu na mene.

Kad se u olujnim noćima moj vapaj,

Stopi u gromoglasni krik,

Krik čovječanstva,

Tad i gromovi postaju samo nijemi svjedoci,

U areni,

Gdje život i smrt,

Jedini imaju pravo sucima se zvati.

Ja samo želim ostati čim više na životu,

U areni,

Nema odviše milosti za slabiće,

Svaki korak je mnogo više od koraka,

Jedan krivi korak,

I već si na koljenima,

Ja volim tu igru,

Lagao bih kad bih rekao,

Da bih se volio probuditi izvan te arene,

Jer kao svaki čovjek,

Stvoren sam da se borim,

U areni,

Gdje život i smrt,

Jedini imaju pravo sucima se zvati.

Moji koraci su sve sporiji,

Iako se više ne žurim,

Danas je smrt mnogo bliža,

Nego juče.

Život piše paradokse,

Bio kralj ili prosjak,

Što si sporiji,

To si bliže smrti.

Ja se ipak nedam,

U meni još ima iskre,

Mnoge će sijene posljedni puta leći na svoj grimizni odar,

Sa ljudima svojim,

Prije nego moja sijena legne na svoj grimizni odar,

U areni,

Gdje život i smrt,

Jedini imaju pravo sucima se zvati.

 

© Walter William Safar