Učili su nas da je pobjeda kada novi list izbije iz stare grane, ali nam nisu rekli što je to kad već vidimo uvelu granu u novom listu. Nisu nam rekli ni da su ljepota i tuga dvije rođene sestre. I zašto ljepote nema bez puno tuge. A tuge bez puno ljubavi. Zato često na ljubav pada sumnja  da je luda. Sumnju je stvorio čovjek koji ne zna da je Bog u nama rob vlastitog sna. Pitala si noćas: što mi znače tvoje grudi…To je kao da pitaš granu jabuke što joj znači njen plod – jabuka. Da grana jabuke može govoriti rekla bi: zagrizi u moju jabuku pa ćeš vidjeti što mi znači. Tako si  noćas strahujući za svoje uspomene htjela istrgnuti i radost iz svih mojih budućih dana. Nisi ni pitala kako bih ja mogao dalje koračati, zagrljen s mojim danima  do smrti,  da si im svu radost u samo jednoj noći uzela. I tako, poput Antigone, kasno pred zoru,  šapnula si mi nekoliko puta: laku noć dragi…ne za mržnju, već za ljubav, ja sam rođena. Danas je dan Veliki…poput naše ljubavi…u kojem želimo otkriti da li se može ikada više ovako ljubiti. Ne može, draga. Ne može, ako ljubav shvatimo kao važnu tajnu zbog koje smo nesretni jer tu tajnu znamo otkada dišemo i koju nećemo zaboraviti ni kad umremo.