- Lajk ! ; sobom odzvanja klik truloga miša na neku pjesmu koju do kraja nije niti poslušao. Hipnotizirano, bez emocija na faci, lista, po ne zna se koji put večeras, sve svoje prijatelje, očekujući nešto. Iskreno se nadajući potencijalnoj osobi za virtualni seksualni odnos ili dopisivanje.

- LAŽEŠ gade ; uz glupi kiseli smajl na faci, odgovara mu netko ženskoga spola, sigurno nisi ni poslušao moje divne i duboke misli do kraja, ali zato mi lajkaš novu fotografiju da se prijateljicama pohvalim. Sva oduševljena, krvavih očiju gleda u podignuti palac na svom ekranu. Uživa u svome neznanju, kako je podignuti palac nekada značio dar života jadnome gladijatoru koji je krvavo zarađivao svoju slobodu. Obasjana bijelom svjetlošću monitora koji joj polako siše sve što ju čini prisutnome u ovome svijetu, svoj pogled ne miče, sa sada već tri palca. Kako se vremena mijenjaju, na gore nažalost ; misli bijela krilata spodoba dok razočarano uzdišući lebdi kroz ljudske prostorije, te samo tužno pregledava njihove uspavane duše i upućuje se prema glatkome i mekom oblaku nekoliko stotina metara iznad nebodera. Zavrće rukave bijele majice, skida srebrno prstenje pa uzima u ruke crnu bilježnicu, i bijelu olovku crvenog grafita, lizne vrh i kreće pisati što je od ljudi o stvarčici nazvane Facebook naučio ; Anonimnost ih ubrzano ubija i čini nesigurnima, u istini oni ne mogu živjeti, dio grupe moraju biti. Svi drugi dio njihovih privatnih života moraju biti, lagati će se ; jao jadnih li bića, vrteći glavom promišlja i nastavlja pisati ali sada piše što je u mislima jedne jako nesigurne djevojke.

- Morate me upoznati, vidjeti, saslušati, ma moram vam se nakon svega svidjeti, pa pogledajte samo kako izazovne fotografije vam nudim, kako vam divnu glazbu svojom tugom na zidove uporno lijepim, kao vi želim biti, dio vas jer drugačije ne znam.

- Tužna sam vam, sretna sam, voljela sam ga, volimo se najviše, prekinuli smo, sada ću vam nešto tužno napisati, tješite me molim vas iako vas osobno ne poznam. Lezi sama u krevet djevojčice, o svojim postupcima razmisli, možda i on to isto radi, u snovima ga ljubi kao i on tebe ; kako bi joj rado to rekao, misli Anđeo u sebi, a da se miješati ne smije on dobro zna i samo ju dalje kako pati sluša.

- Kako sam si danas lijepa, ljepša nego jučer kada mi je kiša pokvarila kosu. U autobusu se sada vozim i slušam svoju najdražu glazbu ; joj napišite mi nešto, osjećam se sama.

- Ma nisi sama mala e, pozdrav sa dva sjedala iza tebe.

- Joj hvala, vidimo se na kavi za pola sata, kako si ti drag. Anđeo iza starije gospođe koja se upravo vraća sa tržnice, zbunjeno stoji gledajući malo u dečka koji svoje oči sa mobitela ne miče, pa gledajući malo u sretnu djevojku ; ništa mu više jasno nije. Sjedni na krevet i pročitaj knjigu govori joj duh iako zna da ga ona čuti ne može, ipak ona sa kutijom keksa sjeda za svoje računalo prekriženih nogu. Poludjeti ću u ovoj samoći ; umjesto da uživaš da, opet se duh ubacuje ; moram znati da ste tu sa druge strane ovog vražjeg zrcala, da me gledate i znate sve o meni. Ogoljena sam pred vama, svijetom i savršeno je, vlažim se na samu pomisao o tome. Super je dok moje slike promatrate, dok se vrtite gore dolje da vidite što sam novo napisala. Svi smo mi jedno. Želite li vidjeti moja četiri zida, gdje svo vrijeme sa vama provodim, želite znati gdje se za vas slikam, možda gdje nuždu vršim ili pak jedem, ma znam da želite, samo da aparat iz ladice izvadim i nekoliko slika opalim. Noć je pa ću blic koristiti da svaki kutak vidite, a poslije vam slike svoje obitelji pokažem, što vozimo i gdje smo sve bili. Svidjeti će vam se. Da, nažalost ćete vidjeti svijete gdje se njezina duša krije a tijelo po podu vuče ; njima treba pomoći ili ih pak da se sami pate pustiti, opet Anđeo sam sa sobom zbori.

- Ej Anđele crvenog grafita, što to na papir ljudskim slovima prenosiš, ako smijem znati ; šapne mu spodoba od sitnih crnih i zelenih brojeva satkana.

- Opet mi se šuljaš iza leđa dok pišem, ti roju brojeva ; kroz šalu mu Anđeo govori i objašnjava o čemu to u svoju bilježnicu piše.

- I ti o tome pišeš i glavu razbijaš, čuo sam da je to još jedno zlo koje ljudski rod napada ; pomalo mi ih je žao priznati ti moram.

- I meni je, ali oni sami shvatiti moraju, roditi se opet, mi im pomoći ne možemo niti smijemo se u njihov ludi svijet miješati.

- Anđele crvenog grafita, kada smo kod toga, sa vrha pisma nam o tom zlu stigoše. Doma te bilo nije kada sam se u šetnju zaputio, tu vijest nisi ni mogao čuti. Njegova desna ruka ove retke napisala je kada je u posjetu ljudima prije nekoliko dana bila, pa tiho budi dok ti njegove retke čitam.

- Odlično, veselim se ; rado ću poslušati što je Zlatnokrilni napisao. Po digitalnoj travi sada koračaš, nema ona osjeta ni mirisa kao tek pokošena trava koja iz tamne vlažne zemlje raste. Uzaludno ti za mirisom svježega cvijeća žudiš, toga u tvome virusnome svijetu nema. Vjetar tvoju kosu više mrsiti neće, dok krivim i od njihove ruke satkanim šumama lutaš, tražeći zrak i lijek za nosnice tvoje. U tim visokim bijelim kockama, gdje tvoji iscrpljeni, pretučeni i zarobljeni prijatelji okovani lancima kleče, nju nećeš naći. Lutati dok ne umreš među tim robotskim bićima možeš, ništa naći, osim prozirne zabave za svoj ego nećeš. Tužnim i razočaranim pogledom izlaz iz ovog pakla tražiš, kidajući lance sa svojih vitkih nogu i brišući suze sa natečenih i neispavanih očiju. Ipak, nažalost, po svemu sudeći, neudobnost tvoje stolice sve je što će ti ostati, tvoj je to izbor čovječe. Sunce je plavo prokleto svijetlo zamijenilo, ako baš hoćete pojelo, cvrkut ptica, zujanje vašeg računala sada je, miris mora zaboravili ste, iz vaših umova nestao je, samo kiselina u želucu ostala je. Lažno prijateljujete, svjesni toga uopće niste, zbog nekih, bliske gubite, pokoreni ste.

- Uvijek je imao dara za pisanje.

- U redu, napuštam te sada Anđele crvenoga grafita.