Anđeo mira
Noć duboka vlada, i sve živo spava;
Na starome tornju ponoć otkucava.
I u tome času sa grančicom krina,
Anđeo se spusti sa rajskih visina.
Sve pospalo ćuti, niko se ne budi;
Ne vide ga zvjeri, ne vide ga ljudi.
Al' osjeća granje - pa se tiho svija;
Osjeća ga lahor - pa tiho ćarlija.
I Anđeo Mira, kroz duboku tamu,
Spusti se pred oltar u pustome hramu.
Pa prekriži ruke na blažene grudi,
Rujnu zoru čeka da nebom zarudi...
V. Ilić