Jedan anđeo
ozbiljan je, ili se još šali,
nosi mi zvijezdu malenu na dlanu
i prosipa s neba zlatni prah
da me tame nije strah,
jer je to baš ono
što mi sad treba.
Ja mu se smiješim,
uzima me za ruku
i odvodi do kočije
koju bijeli konji vuku,
a iz tamnog noćnog neba
prosipa se vilinski sjaj
noseći mi blaženi pozdrav taj
od anđela mog plavookog.
Kroz noć
čuje se pjesma svjetlosnog zbora
i baš tako biti mora
kako je
kad mi je ljubav života objavio,
doveo mi dragog moga
kad sam očajna bila
i kad sam sreću zaboravila,
sad mi u snove dolazi
i tiho kroz njih prolazi.
bglavac
irida
edin.kecanovic
